Ove godine navršava se 140. obljetnica osnivanja Hrvatskog tipografičkog društva za međusobno podupiranje i naobraženje (kasnije: Hrvatsko tipografsko društvo), najstarije radničke udruge u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi.
  Hrvatski grafički radnici, kao i drugdje u Europi, činili su tada najobrazovaniji i najorganiziraniji dio hrvatskog radništva, višestruko strukovno povezanog s tadašnjim europskim strukovnim sindikalnim udrugama, predstavljajući na prostoru jugoistočne Europe lučonošu proboja i razmaha ne samo ljepote »crne umjetnosti«, nego i napredne radničke misli, solidarnosti i perspektive.
  U povodu ovoga slavnoga jubileja objaviti ćemo isječke iz bogate sindikalne prošlosti grafičara i nakladnika.

Hrvatsko tipografičko društvo za međusobno podupiranje i naobraženje osnovano je 24. srpnja 1870. godine u Zagrebu, u gostionici »K staroj lipi«, i to nakon mukotrpne 20-godišnje borbe s vlastima u Beču, jer bez suglasnosti austrougarskih vlasti, Zemaljska vlada u Zagrebu nije mogla odobriti rad te udruge. Kada je, 4. srpnja 1970. Zemaljska vlada odobrila Pravila udruge, mogao je Privremeni odbor sazvati konstituirajuću skupštinu Hrvatskog tipografskog društva, prvoga radničkog sindikata na tlu Hrvatske. Zanimljivo da je predstavnik Zemaljske vlade na toj skupštini bio poznati hrvatski književnik August Šenoa.
Prvim predsjednikom Društva postao je Dragutin Kale, 23-godišnji ugledni grafički radnik iz Zagreba.

Nakon konstituiranja i usvajanja Pravila Hrvatskog tipografskog društva dolazi i do prvih trzavica među članovima: veći dio članova zalaže se za reguliranje naukovanja kroz poseban pravilnik, te utemeljuju Blagajnu za podupiranje žrtvom postalih sudrugova, tj. štrajkaški fond, te se zalažu za proširenje društva članovima iz provincije. Međutim, s tim se ne slažu poslovođe, bilo iz osobnih malograđanskih pobuda, bilo kao eksponenti građanskih stranaka, bilo kao povjerljive osobe svojih poslodavaca. Da te trzavice nisu bile bezazlene, svjedoči i povlačenje nekih članova s dužnosti na koje su izabrani.

Hrvatski tipografski radnici su u Narodnim novinama obrazložili svoje zahtjeve glede novoga cjenika rada, a na kraju svoga pismakažu: »Neka se onaj tko misli da je naš poso lagan i jednostavan, to da  su naše tražbine pretjerane, lati, osvjedočenja radi, našega posla, pa ćemo vidjeti dokle će izdržati i kako će kukavno sa 10 forinta životariti.  Naše tražbine nisu pretjerane, već možemo punim pravom tražiti, danam cjenik se onako povisi, da si možemo 12 – 13 forinta u vremenu  od 10 sati na dan kroz tjedan zaslužiti, da nam barem je moguće samonešto čovjeku dolikujući živiti.« 
Nakon što su vlasnici tiskara odgovorili »Neprihvatljivo«, Odbor Hrvatskog tipografskog društva je, 28. prosinca iste godine, svim svojimčlanovima uputio okružnicu. Već sljedećeg dana, 30. prosinca, počela se realizirati odluka skupštine. U četiri – od pet – tiskara tipografi su dali otkaze. Kakva je bila situacija u Zagrebu, u kojoj su našli tipografi, ilustrira pisanje »Vorwärtsa«: »Kolege! U Zagrebu je raspušteno društvo i zaplijenjen sav društveni novac, samo da bi se pokolebalo naše tamošnje kolege, koji su svi (osim jednog jedinog) u subotu pred osam dana otkazali, a u ovu subotu i obustavili rad. Ipak to nije pomoglo. Među zagrebačkim kolegama vlada najbolji duh. Čvrsto i jednodušno oni stoje u obrani svojih prava, usprkos zapljenama i mjerama policije…

Između prvog i drugog štrajka prošlo je dvadeset godina (1872. – 1892.). To je vrijeme iskorišteno za brojne kulturne i humanitarne akcije. Najprije su u Hrvatskom tipografskom društvu izradili nova Pravila tiskarah i slovarah u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koja je Vlada potvrdila 29. listopada 1874. godine, koja su za razliku od starih Pravila, sadržavala i skrb o nemoćnim tipografima, te o udovama i siročadi. Pet godina kasnije opet su tipografi donijeli nova Pravila, treća po redu, u kojima su prevladavale samo nove obaveze i dužnosti članova, a i onemogućen je priliv novih članova. Takav korak unazad rezultat je vladavine Khuena Hedervaryja. O stanju u tadašnjem hrvatskom društvu piše Radnički prijatelj, prve radničke novine u Hrvatskoj (1874.).

• Borba za stalno radničko glasilo
• Kulturno-prosvjetno djelovanje
• Izgrađivanje i jačanje tipografske organizacije
• Drugi štrajk – 1892. godine
• Ukinuta policijska prismotra društva

Važan događaj u radu Društva zbio se 1905. godine, kada je sagrađena nova društvena zgrada, kao dvorišna zgrada, s već postojećom, na uglu Primorske ulice i Ilice u Zagrebu. Prvi kat bio je namijenjen organizaciji, tj. Hrvatskom tipografskom društvu. Tu su bile društvene kancelarije i dvorana. Nakon 18 godina Hrvatsko tipografsko društvo iselilo je iz svojih društvenih prostorija u Dugoj ulici.
Nakon što se Društvo, početkom 1906. godine, uspjelo izboriti za novi cjenik (tarifni pravilnik) – Cjenik za knjigotiskarske pomoćnike u Hrvatskoj i Slavoniji (za period 1. I. 1906. – 31. XII. 1913.) uslijedila je teška borba za njegovu primjenu, a posebno je teško bilo u provinciji.
Početak 1909. godine obilježen je dvama značajnim događajima u životu sindikalnog pokreta tipografskih radnika Hrvatske: prvi je od njih stupanje na snagu Fonda za neuposlene, te oživotvorenje »namjesnog odsjeka« Hrvatskog tipografskog društva.

• Obilježavanje 40-godišnjice Društva
• Zemaljska konferencija tipografskih radnika
• U Državi Slovenaca, Hrvata i Srba
• Osnovan Kartel strukovnih saveza

Uspostava Banovine Hrvatske dočekana je u sindikatima s oduševljenjem, jer se očekivalo da će biti više prostora za slobodno sindikalno djelovanje. Međutim, već 1. rujna 1939. godine Hitlerova Njemačka napada Poljsku i time započinje Drugi svjetski rat. Vlada Cvetković – Maček,
30. prosinca 1940. g., ukida Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ). Jedino zagrebačka organizacija grafičkih radnika, 2. rujna 1940. godine, osniva Uzajamno-pripomoćnu zadrugu grafičkih radnika, u koju se upisalo nekoliko stotina članova. Spašavale su se materijalne tekovine organizacije. Sindikatu je prijetila smrt.
Dana 1. travnja 1941. g. izašao je posljednji broj »Grafičkog radnika«, kao glasila SGRJ-a, a ista je sudbina uskoro zadesila i »Grafički vjesnik«,
list savezne organizacije grafičkih radnika u Banovini Hrvatskoj.

• Sindikati u NDH
• Antifašistička borba
• Utemeljenje saveznog sindikata grafičara

Uvođenje u život Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva, što ga je Narodna skupština FNRJ donijela u lipnju 1950. godine, imalo je bitnog odraza i na položaj sindikata. Tim povodom savezno sindikalno glasilo »Rad« piše:
»U vezi s učešćem radnika u upravljanju poduzećima, odnosno proizvodnjom, slabi onaj zadatak sindikata koji su oni imali u vezi sa zaštitom interesa radnika, jer sada tu stvar radnici sami rješavaju preko svojih savjeta, odnosno upravnih odbora u proizvodnji. Time se ujedno olakšava dvostruka uloga sindikata, koji su, s jedne strane, imali da štite interese radnika, a, s druge strane, morali su isto tako da vode računa o interesima narodne države, o interesima cjeline, o interesima čitave zajednice. Upoznavanjem radnika u procesu upravljanja proizvodnjom sa svim problemima – s akumulacijom, s troškovima proizvodnje, s raznim mnogobrojnim problemima s kojima su se do tada morali baviti samo direktori, odnosno tadašnje uprave i sindikati, bit će olakšan rad sindikata u tom pogledu...«